Kao studenti arhitekture u klasi profesora Ivana Crnkovića projektirali smo nebodere. U Zagrebu, na Savskoj cesti stoga što je ta “cesta” (ne “ulica”) prirodni (infrastrukturni) razvojni koridor grada. Na karti grada ona je kosi polupravac, a ne dužina forsiranog ortogonalnog uzorka. Manje ambiciozni studenti svoje su nebodere “bacali” kojekuda (dopu­stite mi da se ovdje zlobno prisjetim jednog tlocrta u obliku usnica kako pliva na katastarskoj podlozi), dok su se oni ambiciozniji trudili zahvatiti čitav infra­strukturni koridor, pa u njega logično smjestiti svoj(e) neboder(e). Bilo je i radikalnih rješenja; dobro se sjećam jednog poetičnog; dvodimenzionalnog nebodera koji je cijeli stao u plastičnu futrolu pet puta pet centimetara. Bio je to jedan od najsloženijih, ali ujedno i najzabavnijih (bili smo zapravo posve slobodni raditi s razmjerno fleksibilnim projektnim programom) zadataka tijekom našeg školovanja, koji se odvijao u krea­tiv­nom i kritičkom, poticajnom okruženju. Iz tog vremena dobro se sjećam jedne rečenice profesora Crnkovića. Otprilike: “Visoke kuće ne čine grad, ali je grad sastavljen od visokih kuća”.

Prije nekoliko mjeseci prolazio sam s Veljkom Radulovićem (beogradskim studentom, nastavnikom na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici) Prilazom Gjure Deželića. On je (koji je prvi put upoznavao Zagreb) tom prigodom primijetio otprilike sljedeće: “U Zagrebu se osjeća miris Zapada, ali je regulacija prilično niska”. Odgovorio sam da je ovaj dio grada sagrađen dok je Zagreb bio glavni grad samo jedne od krunskih zemalja i k tome na periferiji Austro-Ugarske Monarhije. Valjda je visina prizemlje plus dva – tri kata u takvim okolnostima bila i logična. Današnja ograničavajuća visina prizemlje plus osam katova to nipošto nije.